Ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Kenan Magoda odgovorio je na javne kritike reditelja Harisa Pašovića iznošenjem sumnji o njegovim honorarima, saradnicima i korištenju javnih sredstava, uz tvrdnju da je određene informacije prijavio Tužilaštvu KS. Takav odgovor otvara ozbiljno pitanje: smije li umjetnik kritikovati ministra, a da se pritom ne izloži riziku da postane meta institucionalnog pritiska?

Kritikovao ministra, pa dobio odgovor o honorarima i Tužilaštvu

Bosanskohercegovački reditelj Haris Pašović javno je kritikovao ministra kulture i sporta Kantona Sarajevo Kenana Magodu, poručivši da ministra nije briga za kulturu i da je ne voli.

Magodin odgovor nije se zadržao na odbrani rezultata njegovog ministarstva, kulturne politike ili budžetskih izdvajanja.

Umjesto toga, ministar je otvorio niz pitanja o Pašovićevom profesionalnom radu, finansiranju njegovih projekata, angažmanima saradnika i korištenju resursa javnih ustanova.

Magoda je naveo da je Ministarstvo povećalo finansiranje festivala East West na ukupno 60.000 KM, propitivao angažman Pašovićevog saradnika Ismara Hadžiabdića u Narodnom pozorištu Sarajevo, spominjao njegovu mjesečnu naknadu od približno 2.500 KM te postavljao pitanja o firmi Karter.ba.

Uz to je poručio da je određene informacije prijavio Tužilaštvu Kantona Sarajevo.

„Ja sve znam, ali evo, čekam Vas da se oglasite“, napisao je Magoda, govoreći o Pašovićevim honorarima.

U svojoj reakciji ministar je Pašovića uporedio s kameleonom, optužujući ga da mijenja političke stavove zavisno od toga ko upravlja budžetom.

I upravo tu ova polemika prestaje biti obična javna rasprava između ministra i umjetnika.

Ministar nije obični učesnik javne rasprave

U demokratskom društvu političari moraju trpjeti kritiku, uključujući onu koja je oštra, neprijatna, pa i nepravedna.

To nije nikakva privilegija umjetnika, novinara ili intelektualaca, nego temeljno načelo političke odgovornosti. Ljudi koji upravljaju javnim institucijama i raspolažu novcem poreznih obveznika moraju biti izloženi javnom propitivanju.

Međutim, postoji suštinska razlika između građanina koji kritikuje ministra i ministra koji odgovara građaninu.

Ministar raspolaže institucionalnim autoritetom, pristupom informacijama i utjecajem na odluke o javnom finansiranju. Njegove riječi zato nemaju istu težinu kao riječi običnog učesnika javne polemike.

Kada nosilac takve funkcije na kritiku odgovori javnim iznošenjem sumnji o profesionalnim angažmanima kritičara, opravdano se postavlja pitanje šalje li se poruka i svim ostalim umjetnicima koji zavise od budžetskih sredstava.

Kritikujte ministra, pa će se ministar zainteresovati za vaše ugovore, honorare i saradnike.

Čak i kada takva poruka nije izričito izgovorena, ovakav način javne komunikacije može proizvesti efekat zastrašivanja.

Kontrola javnog novca ne smije biti sredstvo političke odmazde

Magoda je u jednom dijelu svoje reakcije iznio načelo s kojim se teško može polemizirati:

„Insistiram da svaki javni novac mora imati jasno opravdanje, transparentan ugovor i mjerljiv rezultat.“

Naravno da mora.

Svaka marka javnog novca potrošena na kulturu, sport ili bilo koju drugu djelatnost mora biti predmet kontrole. Nijedan umjetnik, bez obzira na međunarodni ugled, profesionalne zasluge ili politička uvjerenja, ne smije biti izuzet od tih pravila.

Ali upravo zato kontrola mora biti sistemska, institucionalna i jednaka za sve.

Ako postoje nepravilnosti u finansiranju kulturnih projekata, nadležne institucije imaju obavezu da ih istraže, bez obzira na to je li neko kritikovao ministra ili ga javno hvalio.

Ako postoje sumnje u zakonitost angažmana u Narodnom pozorištu, one se moraju provjeravati na osnovu činjenica, ugovora i zakona.

Problem nastaje kada se takva pitanja javno otvaraju upravo u trenutku kada ministar odgovara na ličnu kritiku.

Time se stvara dojam da se institucionalna kontrola može pretvoriti u sredstvo obračuna s politički ili lično nepoželjnim pojedincima.

To ne znači da su Magodine sumnje nužno neosnovane niti da je podnošenje prijave samo po sebi zloupotreba. Ali činjenica da su javno iznesene u neposrednom odgovoru na kritiku zahtijeva posebno objašnjenje.

Ako je ministar ranije raspolagao informacijama koje smatra spornim, zašto ih javno iznosi upravo sada? Jesu li iste provjere provedene i prema drugim korisnicima budžetskih sredstava? Postoje li unaprijed utvrđeni kriteriji kontrole ili ona zavisi od toga ko se zamjerio ministru?

To su pitanja na koja javnost zaslužuje odgovore.

Sloboda izražavanja ne vrijedi mnogo ako kritika izaziva institucionalni pritisak

Jedan od najvažnijih pokazatelja slobodnog društva nije koliko vlast dopušta pohvala, nego koliko je spremna tolerisati kritiku.

Sloboda izražavanja ne podrazumijeva samo pravo da se nešto kaže bez formalne zabrane. Ona podrazumijeva i zaštitu od proizvoljnih institucionalnih pritisaka koji ljude mogu obeshrabriti da javno iznose mišljenje.

U sektoru kulture to pitanje posebno je osjetljivo.

Mnoge kulturne institucije, festivali i umjetnički projekti u Bosni i Hercegovini u značajnoj mjeri zavise od javnog finansiranja. Ministarstva zato imaju veliku moć nad uslovima njihovog rada.

Ta moć mora biti ograničena jasnim pravilima, transparentnim konkursima i nezavisnim mehanizmima odlučivanja.

Umjetnik ne smije biti privilegovan zato što podržava ministra. Ali jednako tako ne smije biti izložen nepovoljnijem tretmanu zato što ga kritikuje.

Javni novac nije ministrov privatni novac. Upravo zato ministar ne smije stvarati utisak da je njegovo dodjeljivanje ili preispitivanje povezano s ličnim odnosom prema korisnicima.

Ocjena Slobodomjera: NESLOBODARSKI

Slobodomjer ovakav način javnog odgovora na kritiku ocjenjuje kao NESLOBODARSKI, zbog rizika od institucionalnog pritiska na slobodu izražavanja.

Razlozi za takvu ocjenu proizlaze iz nekoliko načela slobodnog društva.

Prije svega, javni funkcioneri moraju prihvatiti pravo građana da ih kritikuju bez straha od proizvoljnih posljedica. Institucionalna moć ne smije se koristiti za zastrašivanje političkih neistomišljenika, a nadzor nad javnim sredstvima mora biti nezavisan od ličnih i političkih sukoba.

U ovom slučaju posebno je problematičan kontekst u kojem ministar iznosi sumnje o poslovanju umjetnika: neposredno nakon što je taj umjetnik javno kritikovao njegov rad.

Takav slijed događaja sam po sebi ne dokazuje da je riječ o odmazdi, ali otvara ozbiljnu sumnju u način na koji se institucionalni autoritet koristi u javnoj polemici.

Slobodomjer ne osporava pravo nadležnih institucija da istraže eventualne nepravilnosti u finansiranju Pašovićevih projekata. Naprotiv, svaki korisnik budžetskih sredstava mora biti podložan jednakim pravilima i kontroli.

Međutim, ministar koji javno proziva kritičara, propituje njegove honorare i saradnike te pritom spominje Tužilaštvo, mora biti svjestan da njegove riječi imaju težinu institucionalne moći.

U slobodnom društvu ministar nije gospodar budžeta, a umjetnik nije njegov podanik.

Slučaj Magoda – Pašović zato nije samo pitanje odnosa jednog ministra i jednog reditelja. Riječ je o mnogo važnijem principu: mogu li građani, umjetnici i intelektualci otvoreno kritikovati vlast bez bojazni da će se državni aparat, ili barem autoritet javne funkcije, koristiti za njihovo javno disciplinovanje?

Ministri su dužni polagati račune građanima. Građani nisu dužni šutjeti da se ne bi zamjerili ministrima.

Jer sloboda izražavanja koja vrijedi samo dok hvalite vlast nije sloboda. To je poslušnost.