Gradonačelnik Banje Luke i predsjednik Pokreta Sigurna Srpska Draško Stanivuković nastavio je s javnim veličanjem Ratka Mladića i nakon njegove sahrane u Beogradu. Čovjeka pravosnažno osuđenog na doživotni zatvor zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina predstavio je kao nacionalnog heroja, dok je njegovu individualnu krivičnu odgovornost pokušao pretvoriti u pitanje odnosa prema čitavom srpskom narodu.
Stanivuković je prisustvovao sahrani Ratka Mladića, nakon čega je na društvenim mrežama objavio fotografiju okupljenih uz poruku:
„Generale, neka je tvojoj majci hvala! Znali smo i znamo šta je danas naša dužnost, da budemo ovdje! Drugi neka sude i neka pričaju. Za njih je, izgleda, krivica i biti Srbin, a za nas je to sveta dužnost, čast i zavjet. Presuda je danas donesena!“
Upravo je konstrukcija prema kojoj je „krivica i biti Srbin“ suprotna jednom od temeljnih principa vladavine prava – individualnoj odgovornosti. Ratku Mladiću nije suđeno zato što je Srbin, niti je presuda Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove donesena protiv srpskog naroda. Mladić je pravosnažno osuđen zbog vlastite odgovornosti za konkretna krivična djela, uključujući genocid u Srebrenici, progon i druge zločine protiv čovječnosti te ratne zločine.
Pretvaranje individualne presude u kolektivnu optužnicu protiv jednog naroda zato predstavlja opasnu zamjenu teza. Princip individualne odgovornosti upravo štiti narode od kolektivne krivice: za zločin odgovara onaj ko ga je počinio ili za njega snosi zakonom utvrđenu odgovornost, a ne ljudi koji s počiniocem dijele nacionalnost.
Od političke poruke do pitanja za pravosuđe
Stanivukovićeva objava ima i dodatnu dimenziju jer veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca nije samo pitanje političke kulture.
Dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine iz 2021. godine, koje je nametnuo tadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko, članom 145a propisane su sankcije povezane s javnim odobravanjem, poricanjem, grubim umanjivanjem ili opravdavanjem pravosnažno utvrđenih zločina pod zakonom propisanim uslovima. Posebno je propisano kažnjavanje osobe koja na bilo koji način veliča osobu pravosnažno osuđenu za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin.
Zbog toga Stanivukovićeva poruka otvara i legitimno pravno pitanje: da li zahvaljivanje pravosnažno osuđenom ratnom zločincu, predstavljanje njegovog slavljenja kao „svete dužnosti, časti i zavjeta“ te povezivanje njegove presude s navodnom krivicom zbog pripadnosti srpskom narodu predstavlja veličanje u smislu Krivičnog zakona BiH?
Odgovor na to pitanje ne može dati Slobodomjer, niti bilo koji politički protivnik Stanivukovića. Utvrđivanje postojanja krivične odgovornosti posao je nadležnog tužilaštva i suda. Međutim, upravo postojanje ovakve zakonske odredbe znači da objava javnog funkcionera ne bi smjela ostati izvan pažnje institucija zaduženih za provođenje zakona.
Individualna odgovornost je temelj slobodnog društva
Slobodomjer Stanivukovićevu poruku ocjenjuje NESLOBODARSKOM jer slobodno društvo ne može počivati na principu prema kojem nacionalna pripadnost određuje odnos prema zakonu i pravosnažnim presudama.
Liberalni princip individualne odgovornosti podrazumijeva upravo suprotno: niko ne može biti proglašen krivim zbog naroda kojem pripada, ali ni oslobođen moralne ili pravne odgovornosti zato što pripada „našem“ narodu.
Kada izabrani zvaničnik pravosnažno osuđenog za genocid pretvara u nacionalnog heroja, a njegovu presudu predstavlja kao presudu Srbima, on ne štiti srpski narod od kolektivne krivice. Naprotiv, upravo ga pokušava vezati za zločine pojedinca.
Sloboda i vladavina prava počinju tamo gdje prestaje podjela na „naše“ i „njihove“ pred zakonom. Ratni zločinac odgovara za svoje zločine kao pojedinac. Njegov narod zbog toga nije kriv, ali njegova nacionalnost ne može biti ni razlog da se pravosnažna presuda relativizira, a osuđeni zločinac pretvara u heroja.